Piše: Boban Stojanović
Sestre slatke i braćo rođena, već duže vreme imam potrebu da napišem jedan malograđanski blog, onako baš ogovarački, da popljujem sve redom (onako na Queeria način), al’ šta ćeš toliko mi dušica meka, sve ko pamuk & paperje.
No, nešto se ovih dana, kao i na ovo naše Kosovo, osuše se strvinari na mene, manje se plašim zemljotresa nego najrođenijih.
PS. Ovo je blog za uz kafu, kesu za farbanje kose, lak za nokte i neke gricklaice, pa izvolte, čujte moju muku...
Imao sam profesoricu srpskog u srednjoj školi, divna žena znala da podeli i po dvadeset kečeva na pismenom jer je 70% radova počinjalo istom rečenicom: Sedim u sobi i razmišljam... Eventualne razlike su bile da li je to popodne kišno ili nije.
No, ja zaista sedim u sobi i razmišljam: šta sam ja, ovako malen Bogu skrivio, te sam sve ko tele na vatrometini, vetrovi šibaju a ja ni napred ni nazad samo mučem?
I znate šta – ukapiram!
Majke mi, da crknem ako nije tako.
Ukapiram da je u pitanju ljubomora!!!
Što bi rekla Seka Aleksić: Ljudi ovde ne mogu da ti oproste uspeh. Isto rekle i Indira i Verica Rakočević – gola istina znači!
No, da se vratim na sebe.
I svoju muku.
Dakle, pitam ja sebe: a što da budu ljubomorni, nit’ imam šta god od D&G, nit se obuvam u Cesare Paciotti, nit’vozim Hummer, nit’kosu perem Evian vodom k’o Madonna devedesetih...
Ok, ima nekih stvari.
Stan mi je full super gajba, moj je.
Dečko mi je sladak k’o bombona.
Seksulani život (tako važan za nas surovo iskrene), više nego izdašan – radim šta ’oću, sa kim ’oću i koliko ’oću...Ako vas još nešto zanima možete das mi pišete na bobanqueeria@gmail.com, imam i one fotke (umetničke), imam i video snimke.
Pored dečka imam i mačku, potpuni chique + pali se na Peđicu, imam i tri papagaja, gomilu cveća (raritetnog i saksijskog), imam posao koji mi pruža priliku da putujem i družim se sa Jasminom Tešanović...ma milina...
Mislim da tu škripi – biti srećan peder u Srbiji?
Majke ti, ne mož’biti.
Ima sva ta paćenička strana, a ja nekako sa rečima sam Ok, nemam tu frku, ja sam GAY, ja sam dakle -veseo, vedar, šaren, nasmejan....može da me porazi samo ljudska glupost, strah mi uteruju mržnja i rat, na ostalo sam imun.
Imun sam na intelektualna izdrkavanja, na so called intelektualce i visokomoralne vlasnike etičkih principa.
Imun sam nacije, narode, velikosrpske pretenzije i vojnu snagu (bole me dal’ ima ko da nas brani, ja se ne zadevam ni sa kim), na crkve, vere, religije i sekte....
Imun sam zavidne, nezadovoljne, nedojebane, neostvarene, neafirmisane...
Posebno sam imun na one koji svoj ego hrane tako što druge dovedu na ivicu ludila, pa se onda žale kako su ovi prvi nasilni&agresvni....
Ipak, nisam imun na one koji mi diraju u slobodu, posebno onu koju sam teško osvojio...
Tu sam već netolerantan.
Sorry, ja sam antimilitarsita, nisam gandijevac (iako je Gandi cool), tako da ću se svim sredstvima i na sve načine boriti da sačuvam ono što sam stekao.
Jezik koji gradim sa svojim prijateljima, sitne nežnosti i notesi sa plišanim srcima, školjke i pužiće, fotografije, različita emotivna nasleđa i antifašizam, ma sve to tako zgurano u jedna koš, e to ne dam!
Nedavno sam se svojoj drugarici iz Bosne, žalio kako su mi pukle jedine patike koje imam, ona mi kaže: Ćut, bolan nisi bio izbjeglica. Ja sam od sih pobegla al’sam sebe sačuvala, da budem svoja!
Imam i jednog druga, emigrant u Španiji, došao iz Irana, nema ništa u životu, a bavi se aktivizmom, pomaže emigrantima iz Afrike, samo da sačuva slobodu...
Sedeći tako u fotelji sa početka priče, dolazim do zaključka koji me plaši – da mi se sputava i oduzima sloboda!
Ne mogu ja to, da dan i život sklapam od hiljadu pravila, dosta mi je što pazim na ulici i vodim računa da platim u prodavnici, ne treba mi više od toga.
Ne mogu da razmišljam o svakoj reči, jer je možda nepristojna, da li ću reći dupe, pa da se neko sablasni, u zemlji koja je počinila genocid.
Ne mogu da razmišljam da li je vatanje sa apsolutnim neznancem u nekom haustoru grešnije od ubistva u tom istom prostoru.
Ne mogu da razmišljam da li je biti narkoman, prostituka ili peder manje legitmno od biti Srbin, ma ne zanima me.
Jedino što me zanima je da živim svoju slobodu, da govorim o faktorima koji je pritiskaju i ne dozvolim nikome - pa ni onima koji mi se čine bliskim - da je diraju.
Svaka je sloboda teško osvojiva, a oni koji je ne osvoje gledaju kako da je otmu onima kojima to pođe za rukom.
Zato kažem dušanima: Iš od mene đavoli, ne kvart’e mi sreću!
I da znate još nešto, što me više mrzite učinićete me više slavnim!
Sve vas ljubi i grli,
Vaš Boban